Susret žednih
Nijedan jezik ni govor ne može izraziti veličinu Isusove ljubavi prema svakoj duši, i zato Zaručnik htijući otići s ovoga svijeta, a da odsutnost ne bude razlog da zaboravimo na njega, ostavio je duši kao spomen čin Presveti Sakrament, u kojemu je On sam ostao, jer nije htio da sjećanje koje će na njega podsjećati dušu bude nešto drugo do li On sam. (sv. Petar Alkantarski)
Psalam 63
2 O Bože, ti si Bog moj:
gorljivo tebe tražim;
tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,
kao zemlja suha, žedna, bezvodna.
3 U Svetištu sam tebe motrio
gledajuć’ ti moć i slavu.
4 Ljubav je tvoja bolja od života,
moje će te usne slavit’.
5 Tako ću te slavit’ za života,
u tvoje ću ime ruke dizati.
6 Duša će mi biti kao sala i mrsa sita,
hvalit ću te kliktavim ustima.
7 Na postelji se tebe spominjem,
u bdjenjima noćnim mislim na tebe.
8 Ti postade meni pomoć,
kličem u sjeni krila tvojih.
9 Duša se moja k tebi privija,
desnica me tvoja drži.
Pred Tobom smo, Gospodine, u krhkosti svoga bića, svoje glinene posude koja nosi u sebi sakriveno blago – božanski život. Pred Tobom smo u klanjanju i čežnji za Tobom koja je tako duboko upisana u našu ljudsku narav i biće. Ti si, Gospodine, Izvor našeg postojanja. Rijeka naših života je poput snažne bujice koja nas tako lako može „potopiti i ugušiti“. Živimo u potrošačkom društvu koje nas „potapa“ u ovozemaljsku egzistenciju i „guši“ našu duhovnu dimenziju. Tako je lako upasti u zamku ponuda ovoga svijeta koje nas odvode od nas samih i ostavljaju na površnoj razini života dok nam nutrina ostaje prazna i gladna istinskog ispunjenja.
Čovjek je i duhovno biće i duša u svojim dubinama, ispod svake površne i potrošne radosti i ispunjenja, čezne za apsolutnim, neograničenim, vječnim. Duša čezne za Tobom – svojim Stvoriteljem i Spasiteljem, svojom „boljom polovicom“.
Čovjekov nemir, nespokojstvo i traženje dolaze od čežnje i žeđi za Bogom. Često na krivim mjestima i na krive načine nastojimo ispuniti tu temeljnu čežnju – preko stvari, novca, užitka, ugleda, mišljenja ljudi, posesivne ljubavi, izlazaka, raznih osvisnosti i navezanosti, grijeha… Bezuspješno, jer smo, poput sv. Augustina, puni beskrajne čežnje: „Za sebe si nas Bože stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“ Kako bi ta čežnja, koja je tako duboko urezana u naše biće, mogla biti iluzija?! Ne, ona je najstvarnija stvarnost! Isuse, u Tvojoj blizini itekako osjećamo da istinski život struji puno dublje ispod kože i da je naš život polovičan i besmislen, naše srce prazno i nemirno dok se ne smiri i ispuni u Tebi.
Doći u dodir sa tom najdubljom čežnjom u sebi – čežnjom za Tobom, Isuse, to je molitva. Ali mi te ne bismo tražili da nam Ti prvi nisi krenuo ususret. Tvoja ljubav i čežnja za čovjekom, budi našu čežnju. Ta čežnja proizlazi iz Tvoga Božanskog Srca, iz Tvoga vapaja s križa: „Žedan sam!“ Iz Tvoga probodenog Srca iz kojeg potekoše krv i voda kao izvor ljubavi za nas (Iv 19,28.34).
I sada smo pred Tobom u Presvetoj Euharistiji koja je odjek Tvoje čežnje da nam se daruješ i zauvijek ostaneš s nama: „Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke… I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: ‘Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen’. Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: ‘Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.’“ (Lk 22,15.19-20)
Isuse, Ti si jedini Bog. Ljubav je tvoja bolja od života, gorljivo Tebe tražimo, za Tobom žeđamo kao zemlja suha, žedna, bezvodna. Klanjamo Ti se i privijamo se k Tebi. Ostajemo s Tobom srcem uz Srce u prisutnosti i otajstvu Euharistije koju nam daruješ da nam bude hranom čežnje i izvorom Žive vode i milosti u našim životima.
Autor: s. Maja Pavla Bašić, karmelićanka BSI
Preuzeto s: Pastoral Mladih