Održana je 18. Karmelijada

Od 22. do 24. rujna 2023. održala se u Budimpešti 18. „Karmelijada“- susret mladih u duhu Karmela, pod geslom „U srcu Crkve bit ću…?“ Dugo se rađalo ovo geslo kojim smo htjeli izazvati mlade da svatko zaroni i otkrije svoj poseban put i posebno mjesto koje svatko ima u Crkvi i u Božjem Srcu. A nadahnuće za izbor gesla bila je sv. Terezija od Djeteta Isusa i Sv. Lica čiji jubilej 150 godina od rođenja i 100 god od proglašenja svetom ove godine slavimo. Čitav program Karmelijade u Mađarskoj animiralo je 5 braće karmelićana i 15 sestara Karmelićanki BSI. Bila je to prilika za bolje upoznavanje i suradnju što je uvijek na obostranu korist. Za vizualni izgled logotipa i dizajn majice pobrinuli su se mladi koje je Duh Sveti nadahnuo. Djevojka Barbara Zeba iz Zagreba realizirala je predivan logotip koji je pratio sve objave na svim platformama, a Filip Pehar iz Gabela Polja osmislio je odličan dizajn majice koji je bio drugačiji od svih dosadašnjih. Od srca im zahvaljujemo na njihovom nesebičnom trudu i doprinosu.

Karmelijada je zapravo započela pripravnim susretima mladih po našim zajednicama, a zadnjih 9 dana se molila devetnica sv. Maloj Tereziji koja je također nastala za ovu prigodu, ali će biti dostupna svim mladima koji žele moliti zagovor Sv. Male Terezije u svojim potrebama.

No, konačno su došli dani samog susreta koji smo svi iščekivali, a sve je počelo  okupljanjem mladih iz zajednica iz Split, Gabela Polja, Bibinje i Punat u četvrtak navečer 21. rujna pri našem samostanu u Hrvatskom Leskovcu. Bilo je to spontano vrijeme za bolje upoznavanje „južnog busa“. Idućeg dana, 22. rujna, pridružili su im se i mladi iz Zagreba i okolice te su se dva autobusa mladih u 8 sati ujutro zaputila iz Hrvatskog Leskovca prema Budimpešti, odredištu Karmelijade. Na putu do Mađarske prijestolnice, mladi su se zaustavili u gradiću Kestzhely, gdje se nalazi bazilika svete Male Terezije. Kako je Mala Terezija bila nadahnuće za geslo ovogodišnje Karmelijade i kako smo odlučili bolje upoznati nju i njezin život bazilika je bila odličan početak gdje su se mladi susreli s pitanjem što oni mogu biti u srcu Crkve. Saznali smo kako je Mala Terezija dala svoj odgovor koji je glasio: „U srcu Crkve, svoje Majke, bit ću ljubav.“ Mladi su u bazilici svete Male Terezije mogli napisati nakane s kojima su išli na ovu Karmelijadu. Sestre novakinje izvele su recital s mislima svete Male Terezije i potakle mlade na molitvenu usredotočenost i pripravu srca kako bi mogli primiti milost koju im je pripravio Bog. Nakon kratkog molitvenog odmora, autobusi su krenuli prema Budimpešti.

Po dolasku u Budimpeštu dočekali su nas naši vodiči gđa Melinda i gdin Marin te je uslijedilo razgledavanje centra grada. Mladi su obišli katedralu svetog Stjepana i pomolili se pred relikvijom njegove ruke. Također su mogli  panoramski razgledati Budimpeštu sa svojim znamenitostima – zgradom Parlamenta, rijekom Dunav te brojnim crkvama i mostovima  te i sami prošetati središtem Budimpešte. Prizor mladih koji nisu bili samo turisti koji fotografiraju već i vjernici koji mole u katedrali među prisutnima je ostavio dubok dojam. Njihova radost, ali i ozbiljnost te sabranost dali su svjedočanstvo.

U večernjim satima, stigli smo u samostan u Ujpeštu koji je bio naše odredište ovogodišnje Karmelijade. Od 2016.g postojala je velika želja da se Karmelijada organizira i u tom samostanu koji je osnovala naša utemeljiteljica bl Marija Terezija od sv. Josipa i u kojem žive osim jedne mađarske sestre i kandidatice i tri hrvatske sestre.

Nakon kratkog osvježenja, mladi su prisustvovali svetoj misi u samostanskoj crkvi koju je slavio o. Stanko Pažin, karmelićanin, koji nas je ujedno duhovno pratio cijelo vrijeme trajanja Karmelijade. Mladima je na promišljanje, u svojoj propovijedi, postavio provokativno pitanje, „Što je meni ovo trebalo?“. Potom je napomenuo kako se ova grupa mladih odlučila provesti ovaj vikend u Božjoj prisutnosti, napajajući svoju dušu na karmelskim izvorima, vođena primjerom i uzorom svete Male Terezije, ali i bl. Marije Terezije od sv. Josipa, uveliko razlikuje od mladih koji su ovu večer odlučili „potratiti“ na pogrešnim mjestima.

Mladi su, nakon svete mise i večere, predstavili mjesta iz kojih dolaze, a potom se, pomolivši se i zahvalivši Gospodinu za protekli dan, zaputili na počinak. Spavali su u vrećama za spavanje u prostorijama dječjeg vrtića koji se nalazi u našem samostanu.

Osvanula je subota 23. 09., i to je bio dan duhovne obnove. Započeli smo jutarnjom molitvom i razmatranjem u crkvi. Na rasporedu su, nakon doručka, bile dvije kateheze koju su pripremili s. Marija Dijana Mlinarić te karmelićanski bogoslov Tomislav Sakač. Sestra Marija Dijana je u svojoj uvodnoj katehezi mladima govorila o prispodobi o sijaču želeći osvijestiti kako nam Gospodin bez obzira kakva mi zemlja bili uvijek daje svoje sjeme, nikad od nas ne odustaje no na svakome od nas je da obrađuje zemlju svog srca. Jesam li kamenito ili trnovito tlo, pada li u mom životu Božja Riječ usput ili sam dobra zemlja? Nije lako biti i ostati dobra zemlja. I bez obzira kakva zemlja bili nikad nije kasno za rad na sebi.

Bogoslov Tomislav održao je drugu katehezu koja je govorila o pouzdanju. Na početku je svima postavio nekoliko pitanja: „Kada mi treba pouzdanje? U koga? Trebam li više pouzdanja kad postižem uspjehe ili kad doživljavam neuspjeh?“ Istaknuo je primjere sv. Male Terezije, ali i svog osobnog života gdje se može spoznati jedna velika istina, a to je da kad stalno doživljavamo uspjeh raste naša oholost. Sebi pripisujemo zasluge i često zaboravimo biti zahvalni. A upravo nas naši neuspjesi i pogreške više približavaju Bogu. I sama sv. Mala Terezija je rekla kako Bog voli više naše ponizno nastojanje nego ohole uspjehe. A kako bi mogli uvidjeti i prihvatiti svoju nemoć, padove i pogreške važna je ta ljubav i pouzdanje u Boga koji je milosrdni Otac i zna najbolje što nam je potrebno i što je dobro za nas.

Nakon svake kateheze uslijedile su radionice u kojima je naglasak bio na pitanju- „Kakvo je moje srce? Kako da moje srce bude zahvalno, odgovorno i odlučno, kakvo je bilo srce svete Male Terezije i bl. Marije Terezije od svetog Josipa?“ Cilj radionica bio je i donijeti konkretnu odluku s kojom će svaka mlada osoba krenuti nakon Karmelijade i koju će usvojiti i vršiti nakon ovog susreta. Tako su cijeli dan promišljali o odluci i trebali su je zapisati na papir.

Kako bi se mladi upoznali sa životom bl. Marije Terezije od svetog Josipa, sestre i braća karmelićani su priredili dinamičnu igru „Priča o bl. Mariji Tereziji od Sv. Josipa“, u kojoj su mladi, zajedno surađujući u svojim grupama, saznavali detalje o životu blaženice kroz likove koji su im tu priču pričali te se ujedno zabavili i naučili nešto novo. Tako su mogli upoznati njenu majku, sestru Lizu, jedno dijete iz Dječjeg doma, časnu sestru koja je živjela s njom, ali i smiješnog prodavača koji je imao sve i svašta i koristio svaku priliku da proda svoje proizvode.

U popodnevnim satima, nakon Igre, imali smo dva važna posjeta. Mlade su došli pozdraviti i posjetiti hrvatski veleposlanik u Budimpešti dr.sc. Mladen Andrlić te predstavnici hrvatske samouprave u Budimpešti koji su ujedno pripomogli u samoj organizaciji ove Karmelijade te su izrazili zadovoljstvo vidjevši mlade kako su radosni u življenju svoje vjere. Mladima je bilo lijepo svjedočanstvo vidjeti kako su naši hrvati u Mađarskoj međusobno povezani na više razina te koliko im znači okupljanje i susret.

Poslijepodne, nakon izlaganja rada u grupama, uslijedila je treća kateheza koju je imao o. Stanko. Govorio je o vršenju Božje volje kao načinu života po kojem će nas Bog prepoznati kad dođemo u Nebo. A za konkretan primjer istaknuo je samog Isusa koji je bio poslušan svom Ocu do kraja, pa i u Getsemaniju gdje je čak molio da ga mimoiđe kalež, ali nije tu stao nego je sve predao Ocu. A sv. Mala Terezija nam o volji govori: „Ako nekog voliš, onda svim silama nastojiš zavoljeti i njegovu volju.„ I ona se na taj način odgajala. Željela je ugoditi Isusu i to joj je bio jedini kriterij i u tome je bila sva njena sigurnost – da ugađajući Isusu vrši Očevu volju jer je Isus Njegov Ljubljeni Sin. I u tom vršenju Njegove volje nema nekakvih izvanrednih očitovanja. On nam trajno stavlja pred oči da smo Njegova ljubljena djeca i daje nam mogućnost da Mu možemo reći NE, iako Mu je želja da se svi ljudi spase i da nas prepozna kao one koji su izvršili Očevu volju. Kako živjeti tu Božju volju danas konkretno? Otac Stanko je rekao kako trebamo iz dana u dan učiti prihvaćati sve ono što nam Bog dopušta da se događa. Važno je biti svjestan kako Bog vidi sutra, a mi vidimo samo sad i danas. I slobodno Mu izreći svoju molitvu i sve svoje potrebe i čežnje, ali na kraju reći: „Budi volja Tvoja“ jer mi vidimo sad i ovaj trenutak, a Bog vidi sutra, prekosutra, za 10 godina. Prepustiti se Bogu nije uvijek lako ali je uvijek spasonosno. Pri kraju svoje kateheze, predstavio je ukratko Karmelski škapular i obveze koje slijede kad osoba primi Škapular, jer je nekoliko mladih izrazilo želju navečer pod Misom primiti taj poseban znak Marijine prisutnosti i zaštite.

Mladi su potom imali sat šutnje, sat u kojem su mogli biti nasamo sa Gospodinom i sa sobom te su za to vrijeme imali priliku za sakrament pomirenja.

Na propovijedi večernje svete Mise toga dana, o. Stanko se osvrnuo na čitanja tog dana te na priliku za Ispovijed koja je prethodno bila ponuđena mladima. Istaknuo je kako je važno ostaviti iza sebe teret grijeha, ostaviti iza sebe situacije s kojima se u životu ne ponosimo. Puno puta smo mi sami u životu svoji tužitelji – predali smo Bogu grijeh, pokajali i stalno se tom grijehu vraćamo. Tu nas Bog želi zaista osloboditi. Sv. Pavao govori: „Što je za mnom zaboravljam, k cilju hitim…“ A to je Isus Krist. I samo u Njega raspetog i uskrslog treba gledati.

Osvrnuo se i na Evanđelje tog dana koje je govorilo o učenicima koji nisu uspjeli uloviti ribu. Osobito o Petru koji se nakon svega posramio do te mjere da je Isusu rekao da ide od njega. Isus je upravo htio da Šimun vidi kako bez Njega ne može ništa. I to osvaja Isusovo srce. Kad je Šimun priznao svoju slabost i kad se počeo pouzdavat u Božju milost. I zato ga Isus bira. Isus je vidio Šimunovu narav, ali i želju da želi surađivati s milošću. Isus nije otišao od njega nego je rekao Petru da se ne boji. Tako i nama danas govori: „Pa baš tebe želim i ne boj se.“ Jer On vidi našu nutrinu. Ne bojmo se prepustiti Božjoj providnosti i milosti, ne bojmo se gledati u Isusa koji nas liječi i oslobađa i ne bojmo se surađivati s Njegovom milošću.

Nakon svete Mise i primanja Karmelskog Škapulara uslijedila je tradicionalna „Vesela večer“ ispunjena pjesmom, svjedočanstvima i plesom. U goste nam je stigao bračni par Jazbinšek. Oni su iskreno i kroz konkretne primjere svog osobnog života opisali svoj put duhovnog rasta kroz međusobnu ljubav, molitvu i vjeru koja im je bila snaga i uporište. Supružnici Jazbinšek zajedno sa svoje četvero predivne djece sudjelovali su zajedno s nama na sv. Misi i njihove su riječi kroz svjedočanstvo dotaknule srca mnogih mladih.

Karmelski bogoslov Marko Vrdoljak posvjedočio je duhovni poziv. Kao mladić odrastao je u zajednici karmelskih mladih, ali njegov život i studij išli su skroz u drugom smjeru, no Bog je duboko dotaknuo njegov život i odlučio se odazvati i ući u samostan radi čeg danas svjedoči kako je to ispunilo njegovo srce velikom radošću i mirom.

Nakon svjedočanstava uslijedio je odličan skeč naših kandidatica „Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ u kojem su mlade pozvale na promišljanje komu ili čemu poklanjaju svoje srce. Večer se nastavila u veselom tonu uz ples, druženje i pjesmu. A dan je završio klanjanjem Isusu u Presvetom Oltarskim Sakramentom. Mladi su, pred Isusom, živim i prisutnim, donijeli svoje odluke i stavili ih na srce koje je bilo izloženo. Tom simboličnom, ali i vrlo hrabrom gestom, mladi su odlučili učiniti nešto dobro za sebe i druge i prionuti na posao „obrađivanja zemlje“ vlastitog srca kako bi Božja milost mogla uroditi mnogostrukim plodom.

Nedjeljno jutro 24. rujna obilježilo je slavljenje svete Mise sa našim mađarskim domaćinima. Sestrama su u organizaciji ovoga susreta pomagale djelatnice njihova dječjeg vrtića te mladi koji su s njima povezani preko različitih susreta, na čemu su im mladi od srca bili zahvalni. Na kraju svete Mise, otkrila se destinacija iduće Karmelijade, što je uvijek mladima jako zanimljivo i s nestrpljenjem čekaju tu informaciju. Odlučeno je kako će se iduća Karmelijada održati u Hrvatskom Leskovcu.

Kako je mlade čekao dalek put do Hrvatske, posebno mlade iz dijelova Dalmacije i Hercegovine, krenulo se odmah nakon svete Mise za Hrvatsku. Suze radosnice i ganuća pri iznošenju vlastitih dojmova ovogodišnje Karmelijade bili su jedan od dirljivih trenutaka vožnje i povratka u Hrvatsku jer gotovo da nije bilo mlade osobe koja se nije sa suzama u očima zahvalila sestrama i braći na milostima koje su primili i na poznanstvima i prijateljstvima koja su sklopili. Vjerujemo da će mladima ovaj susret biti na duhovnu izgradnju i snaga za daljnji život, učenje i rad.

s. Maja Ribić i s. Marija Dijana Mlinarić

Karmelijada 2023. svjedočanstva mladih

Na Karmelijadu sam došla jako umorna i prazna, pitajući se kako je otac Stanko rekao: “Što je meni ovo trebalo?!”.

Mislila sam o umoru, o udaljenosti od kuće, o poteškoćama koje život stavlja meni na put.

Za mene je ključan bio sat tišine, kao sat u kojem se moje duša već lagano počela buditi i shvaćati da ne smije propustiti priliku za Božju milost. Šutila sam, a On je govorio. Plakala sam, a On je bio tu. Sve one duhovne borbe i žrtve kroz koje sam prošla, nisu bile uzalud.

Onako sva umorna, odjednom osjetim dah života, sve ima smisla i ja imam svoje poslanje u Crkvi. Zapisala sam si to poslanje i odluku i krenula na svetu misu.

Dok sam blagovala sveto Tijelo, suze radosnice su klizile niz moje obraze. Sve one gorke suze su vrijedile. Sada plačem od radosti jer mi je Bog otvorio oči i otkrio što zaista trebam činiti u svom životu.

Dok sam odluku nosila pred Presveto, ruke su mi drhtale, velika je odgovornost stati pred Gospodina i reći DA! I znati koliko žrtve to DA zahtjeva. Ali kao što je i sve prije toga vrijedilo i to će, i to stostruko više.

Da bi zaokružila ovu moju priču, moram reći da sam došla s jasnom nakanom i ciljem i da san to stavljala i u kutijicu u bazilici Male Terezije i svaki dan sam na istu nakanu molila i Bog ju je uslišio!

K. Š.

Meni je Karmelijada iskreno prošla očekivano pa i bolje. Imala je radost, mir, nova prijateljstva, tišinu a i odličnu lokaciju kao dodatni šećer za kraj na ovaj već preslatki događaj.

D. Š.

Ova Karmelijada bila je posebna, jednako posebna kao i ostale jer na svakoj novoj Karmelijadi nešto novo iskusimo i doživimo. Prijatelji su me pitali kako mi je bilo, na što sam rekla ; “Savršeno… Živi Isus i mlada srca”. Zaista je tako. Živi Isus i mladi koji mu pjevaju, koji se smiju, koji se mole i koji ga prije svega, iskreno vole. Svakom bih preporučila ovakvo iskustvo jer Isusa ćete sigurno susresti, bilo u drugima, bilo u crkvi, satu šutnje, katehezama ili klanjanju. Ja sam ga susrela, dosta je bilo da me samo dotakne i znala sam: Ja ću u srcu Crkve biti glas.

P.B.

Ovo mi je bila prva Karmelijada i, bez pretjerivanja, jedno od najljepših iskustava u životu. Tolika količina ljubavi, zajedništva i kvalitetnog humora kao što je bila ovdje je nešto što se vidi izrazito rijetko…  Jako me se dojmila bratska i sestrinska ljubav koja se njeguje u Karmelu, zaista kao da su svi, a i jesu, jedna velika obitelj. Beskrajno sam zahvalna Bogu i svima koji su mi omogućili da u subotu postanem dio te obitelji primivši Karmelski škapular – što je bilo poput prekrivanja nevidljivim, Gospinim plaštem… Slava i čast Presvetom Srcu Isusovu koje nas sve toliko ljubi te Božji blagoslov svima!

Ana

Ovogodišnja Karmelijada puno mi je pomogla da se zbližim s Malom Terezijom. Prije sam puno toga o njoj slušala i čitala, ali mislim da je vikend u Budimpešti pomogao da se sve to spusti u srce. Svaka gesta zračila je ljubavlju; skuhani ručak, riječ ohrabrenja, slušanje, “evo, uzmi moje”…

Stvarno sam shvatila koliko je istina ono što naša Mala prijateljica govori: “Bog ne gleda na veličinu naših djela, nego samo na ljubav s kojom se ona obavljaju.”

Posebno mi je draga bila prisutnost braće iz Remeta, koji se nisu razlikovali ni po čemu od nas (osim po habitu…).

Molimo svetu Malu Tereziju da nam pomogne ostvariti odluke koje smo donijeli i svakim danom sve više ljubiti dragoga Boga i Njegovu Crkvu!

Ema

Ovo je bila moja druga Karmelijada, savršen događaj za povezivanje sa samim sobom, Bogom i prijateljima. Duhovno ispunjena doživjela sam vjeru u zajedništvu, upoznala Isusa i preispitala sebe i svoje ponašanje. Najviše su me dotakli sat šutnje i klanjanje, gdje sam u cijelosti bila povezana s Isusom i samo s Njim, odvojila sam se od drugih i razmišljala o svemu što radim, mislim i govorim. Pustila sam Isusa da mi progovori da mi pomogne ispraviti bar nešto od mojeg ponašanja. Svaki put shvatim koliko sam grešna i koliko mi je falilo takvo povezivanje s Isusom. Dok si tako duhovno ispunjen upoznaješ sve te nove ljude koji su došli s istim motivom kao i ti, svi smo došli iz jednog motiva a to je da slavimo Boga, da radimo na sebi i svojoj vjeri.

NN

Meni je sve bilo super, od prvog dana se osjetila prisutnost Boga, upoznala san puno mladih i svi su bili sritni, zezali smo se i puno smijali, ali najbitniji i najbolji dijelovi su bili oni u tišini. Drugi dan smo vidili Mađarsku (i izgubili se malo) i bilo je baš predivno. U bazilici sv. Stjepana (u koju uopće nismo trebali ili smjeli ući jer smo došli prekasno) je također bilo predivno, i čovjek koji nas je pustio, kad nas je vidio kako zajedno molimo je zaplakao. Mislin da to dokazuje kako smo zapravo jedna predivna zajednica koja je došla od Boga i koja Ga treba svjedočiti u životu. Sat tišine, klanjanje i Mise su me isto dotakle. Preko 100 mladih je pjevalo Bogu i samo Njemu. Također, na Karmelijadi su se našle neke nove “ljubavi” pa ćemo viditi kako će Bog to spojiti😅. Sve u svemu, jedno divno iskustvo koje preporučam svima mladima.

M.B.

Ovo je bilo moja prva Karmelijada i mogu sa svom sigurnošću reci da je bila savršena. Zabavno je bilo sve od vožnje buson i kad smo se izgubili malo do klanjanja i sata tišine koji su bili savršeni. Nakon karmelijade sam se osjećala jako ispunjeno, dobro u vezi sebe i zapravo zadovoljno sto sam išla. Ovakvo iskustvo bi ponovila još 100 puta. Toliko se osjetila ljubav, zajedništvo i što je najbolje prijateljstvo medu svim skupinama mladih koji se još svi ne znaju. U svakome kutu i u svakoj aktivnosti se osjetio Bog i njegova blizina. Bilo je nezaboravno za mene pogotovo kateheze i sat tišine. Osjećala san se kao da sam doma, sigurno i na svojem mjestu, da budem iskrena malo mi je teško palo to sto sam se morala vratiti kuci. Kad sam se vratila kući obitelj me preispitivala o tome kako je bilo, bilo je iskustvo za pamćenje i jednostavno će imati posebno mjesto u mojim sjećanjima… Ne mogu se strpiti do sljedece karmelijade.

NN

Ovogodišnja Karmelijada koja se održala u Budimpešti bila je još jedan ohrabrujući susret koji me podsjetio da na ovom svijetu postoji puno mladih koji sa tolikim žarom, radošću i ljubavlju slave Gospodina. Predivno je osjetiti to zajedništvo koje se očitovalo kroz mnoštvo aktivnosti poput rada u grupama, molitvi, slavljenju, pjesmama pa i igrama. Međutim, nasuprot toga bilo je trenutaka u kojima smo se povukli u samoću. Smatram da je svatko, ako se malo sabrao, mogao uistinu osjetiti Božji dodir. Danas ljudi često zanemaruju važnost osame; kao da se boje tišine i čim uhvate priliku stavljaju slušalice. No ponekad je jedna minuta šutnje vrjednija od razgovora i buke tijekom cijeloga dana. Stoga bih preporučila svima, a osobito mladima da se odvaže i prijave na sljedeću Karmelijadu. Možda će samo jedna riječ ili pak pogled dotaknuti dušu, možda će nečiji osmijeh biti putokaz, možda Bog ima velike planove, ali čeka tvoj prvi korak!

M.Š

Karmelijada je dar.

Nisam imala velika očekivanja. Idem s prijateljicom u Budimpeštu jer – zašto ne? Nisam bila redovita na pripremnim susretima. Tu i tamo sam se pomolila za susret. Ukratko, nisam zaslužila. Nisam napravila ništa čime sam zaslužila ono što sam ondje dobila. Podijelit ću nekoliko stvari koje su me osobito dirnule.

Šale redovnika. Ljudi moji, ne pamtim kada sam se zadnji put tako iskreno i od srca smijala kao s karmelićanima. Oduševilo me što su to, usudit ću se napisati, normalni ljudi. U smislu, bliski su mi. Kao stari prijatelji s kojima rado provodim vrijeme. Nisam poznavala karmelićane otprije i stavljala sam ih u neke kalupe – kao, to su neki šutljivi, strogi, ukočeni ljudi koji su mi daleki – kako po čudnoj odjeći, tako po razmišljanju, govoru i svemu ostalom. Gadno sam se prevarila. Najbolje mi je to objasnila prijateljica kasnije: Ima nešto opuštajuće u tim karmelićanima, ha?

Ples i pjesma. Naplesala sam se taj vikend u Budimpešti. Nakon ručka, kada sam se htjela zavući u kutak neke prostorije i biti sama s napolitankama, zajednica je izvukla ono najbolje iz mene. Nisam znala da mi može biti tako dobro s drugim ljudima. Bolje nego da sam sama s finim napolitankama! Zajedništvo je izmamilo neke želje moga srca koje nisam znala da imam. Htjela sam više biti s ljudima, upoznati ih, čuti odakle su, što vole… Nisam to činila iz obaveze, nego jer sam poželjela doživjeti bližnjega pokraj sebe. A tu mi je dolazio i Bog…

Svatko od nas bi mogao roman napisati, sigurna sam. Ipak, izdvojit ću još jednu stvar. Mislim da sam shvatila da Bog od mene ne želi da radim velike stvari (šapnula mi sveta Mala Terezija). Netko je na Karmelijadi rekao da nas greške približavaju Bogu. Ne moram biti savršena. Dapače, Bogu je draže da padam i dižem se, nego da si umišljam da sam bolja od drugih jer sam u nečemu uspjela. S tim ću ostati. Ne želim se natjecati i pokušavati biti bolja od drugih. Mi smo Crkva, obitelj. Iako sam najslabiji član obitelji, želim padati i ustajati, moliti za druge i zahvaljivati Bogu što me ljubi takvu kakva jesam i što mi daruje obitelj u kojoj se mogu smijati i šaliti, plesati i veseliti se, padati i dizati se, te za nju moliti.

U srcu Crkve bit ću nasmijano, rasplesano dijete koje se ne boji pasti, i koje za svoju obitelj moli. NN

Mene je ova Karmelijada skroz probudila. Kako sam bila okružena dobrim ljudima i prelijepom energijom, s obzirom na to kakva sam došla, Bog me dotaknuo tako što mi je rekao da nije baš sve tako oko mene kako ja to zamišljan i da nije zabavno povući se u sebe i misliti da se sve loše vrti oko tebe, već je puno lipše slušati radosnu vijest i širiti je jer kad vidiš osobu koja tako dobro zrači, odmah poželiš biti pored nje. Mislim da je prelipo koliko mladih srca na jednom mistu imaju žeđ za Božjom prisutnošću i ljubavlju. Znam da ovaj osjećaj može biti samo privremeni efekt, ali nadam se da će me pratiti što duže jer stvarno je lipše živjeti s Božjom prisutnošću, a detalje volim ostaviti samo sebi. NN