6. susret sa sv. Ivanom od Križa: Početak sjedinjenja

6. Ikona (16. 18-21 kitica Duhovnog spjeva)

XVI
Pohvatajmo lisice,
Jer vinograd je naš u punom cvatu:
Dok slažemo ružice
Na češer dignut s puta,
Po ovom brijegu nek nitko ne luta!

XVIII
Himbenih nimfa trista,
Vaše kolo u predgrađu vije:
U grad, gdje jantar blista
I cvjetove mi grije,
Ni jedna da se usudila nije!

XIX
Sakrij se, dragi, smjesta,
Ka gorama okreni svoje lice:
Šuti, ne kazuj mjesta,
I gledaj mi družice,
Dok gazim nove staze i ulice.

Zaručnik:

XX
O vi, ptičice fine,
Lavice, jeleni i šarenjaci,
Brda, humci, doline,
Povodanj, žar, dah moćni
I vi, o budni strahovi ponoćni!

XXI
Zvucima vas miline,
Gle, zaklinjem svih ovih lira skupa:
Neka vam bijes umine,
Na zid da se ne lupa,
Da mi dragu sna ne mine okrepa!

Kratko tumačenje:
Nakon bolnog traganja napokon je započelo sjedinjenje s Lubljenim. Duša mu je kao zaručnica izrekla svoj „da“. Kroz vrata toga „da“ on joj dolazi. U Njemu duša pronalazi svu ljepotu i dobrotu stvarnosti. Ona je poput rascvaloga vinograda (Karmel = vinograd Božji) – njezine kreposti su jake i raduju Krista… No još nije kraj. Naime volja duše je sjedinjena s Kristom Zaručnikom, ali u čovjeku još uvijek nije sve usklađeno. Duša mu stoga vapije da se njezine tjelesne, duševne i duhovne moći usklade i potpuno stave u Njegovu službu. Krist ju uranja u duboku sabranost (prikazana stavom duše sličnim Gospinom stavu na božićnoj ikoni) i daruje joj se na skriveni način. U dubini duše napasti nemaju pristupa, a neurednim djelima naravnih moći zapovijeda osobno ljubljeni. Dok dušu motri svojim pogledom koji je ljubav, rastresenostima mašte (ptice), naravnih moći (lavovi i jeleni), strasti (vode, vjetrovi, žar i noćni strahovi /zmaj /) i moći duše (brda, doline i uvale) zapovijeda snagom blagosti (glazba lira) i pjevom sirena (užitak duše). Duša tako postiže strašnu snagu.