Pismo iz Austrije
Karmela Sokolić, mlada djevojka iz Hrvatskog Leskovca (zajednica mladih Karmela BSI) ove je godine upisala studij u Grazu. Iako je fizički nema s nama, pratimo ju molitvom i kontaktiramo s njom preko društvenih mreža. Ona nam je napisala jedno zanimljivo razmišljanje o prvim iskustvima života u Austriji, osobito kao vjernice. Pa neka vam bude na poticaj… bilo da se spremate na odlazak iz Hrvatske (na studij, preseljenje) ili ste već u inozemstvu.
s. Marija Dijana
Karmelino pismo:
Da me netko pitao prije godinu dana gdje ću biti, sigurno ne bih rekla u Austriji. Sa svojih 18 godina otišla sam sama u nepoznati svijet, novi grad gdje ne poznajem nikoga. Drago mi je sto sam se odvažila na takav veliki korak, znam da većina ljudi ne bi.
Kao dijete odrasla sam u katoličkoj obitelji koja živi vjeru konkretno, a kasnije sam se i sama uključila u zajednicu Mladih Karmela BSI u Hrvatskom Leskovcu.
Ovdje gdje se trenutno nalazim situacija je potpuno drugačija i to mi je šok. Iako Austrija glasi kao zemlja s katolicima kao većinom, to je po mome mišljenju potpuno krivo. Živim ovdje već 4 mjeseca, okružena muslimanima i pravoslavcima, poznajem tek 4 katolika. Prvih mjesec dana je bilo najteže, na mom fakultetu su većinom muslimani i teško je bilo na početku stupiti u neki kontakt s njima. Nisam znala o čemu pričati, kako se odnositi prema njima. Počela sam se družiti s 4 muslimana i dvoje pravoslavaca i na moje čudo često pričamo o vjeri. Na početku smo pričali o običajima u svojim vjerama, ja sam pričala o Božiću a oni o Bajramu. Sada, u vrijeme Adventa vlada nekakvo posebno ozračje. Grad je predivno okićen, crkvene pjesme sviraju na svakom uglu i začudo svima se to jako dopada. S njima sam posjetila i nekoliko crkvi u Grazu i jako im se sve svidjelo. To mi je pomoglo i shvatila sam da nije bitno tko je koje vjere već kakav je tko čovjek. Kad je netko „čovjek“ onda vjera nije prepreka. Zapravo, upravo nas vjera treba činiti boljim ljudima – i tu vidiš koliko je netko u svojoj vjeri „kod kuće“, a tko se samo deklarira ovim ili onim.
Najveće “ razočarenje” za mene je bilo što živim u KHG-u (Katolische Hochschulgemeinde) točnije katoličkom domu, a u domu smo od nas 30 samo dvije katolikinje, točnije moja cimerica i ja. Pretežno su muslimani ili ateisti, a ima i čak jedan budist. Očekivala sam pretežno katolike, ali to nije tako.
Sve je to izazov za mene, ali teško je nekada ostati sabran u vjeri, čovjek se počne malo gubiti, osjećati tu „slobodu“ života, ali opet na kraju dana, kada ja legnem sama u krevet uvijek osjećam potrebu zahvaliti se Bogu sto sam ovdje, živa i zdrava.
Jednostavno sam navikla biti okružena katolicima, važna mi je moja vjera, ali sada se zapravo navikavam na potpuno drugačiji svijet. Pitam se što Isus od mene očekuje sad? Često mi nedostaje zajednica jer tek sad vidim kako je teško živjeti svoju vjeru kad si sam i žao mi je sto ovdje nemam priliku uključiti se u nekakve crkvene aktivnosti.
Trebam samo ostati jaka i kada je to najteže, ali za to treba imati i puno podrške, jer ne mogu sve sama, a najviše mi je potrebna molitva. Trudim se moliti, ali se i preporučam u vaše molitve – osobito vama prijatelji iz moje zajednice iz Hrvatskog Leskovca.
Pozdrav svimaaa!!!
Voli vas vaša Karmela 🙂