Slušajte Isusa! – Godišnja duhovna obnova Mladih Karmela BSI iz Zagreba

Ma, tko bi lud kretao u subotu, na dan koji kao da je svijet obilježio danom ljenčarenja mladih, u 5.30 ujutro na duhovnu obnovu?! Tko lud? No, takve nas izabra Sebi…

Dok smo putem molili Časoslov, prepoznali smo trag u Božjoj Riječi što ga je Gospodin ostavio baš za nas – poziv da se „pobjegne onamo“ kamo smo se i uputili, u samoću i tišinu pustinje u kojoj duša biva ogoljena i konačno nalazi Onoga koji joj se tako često činio sakrivenim i koji se sad posve otkriva i razdaje.

Providnost nas je Božja dovela 22. ožujka 2014. u Glavotok na otoku Krku, gdje se nalazi franjevački samostan, sagrađen tik uz obalu mora, okružen predivnom okućnicom, livadama ispunjenim nebrojenim cvjetićima koji su izazvali dušu da ih usporedi s Božjom dobrotom kojoj, kao i njih, nije bilo moguće zaobići koračajući putem. Stabla maslina, koja su se nalazila poviše svega u vrtu, noseći slike Getsemanija, donijela su nam svjedočanstvo kako je Gospodina našega, uistinu, najteže, ali i najuzvišenije slijediti u trenucima muke, i pozivala da se ovaj put ostane do kraja, da se izađe iz svojih ugoda, da se posvjesti ono što je rođeno  u srcima našim kao grijeh, a zbog čega se Gospodin krvavim znojem znoji, da se to bdijući sa Spasiteljem prizna, oplače i da se zamoli za novost života.

Naš hod s Isusom započeo je katehezom s. Maje Pavle na samoj obali mora na kojoj nas je slika valova kao žive Božje Riječi i slika kamenja kao srca naših uvela u samo geslo susreta: „Slušajte Isusa! Slušajte Ga!“, te u Evanđelje o Samarijanki, koje je pratilo sva naša daljnja razmatranja, dan u šutnji, u dubokom prebiranju u nutrini.

“Daj mi piti.” poziv je koji je Isus uputio Samarijanki. Uputio ga je i farizejima, spomenutima u par redaka prije. No oni ga otjeraše iz svog kraja u pobuni srdaca svojih, koja ne htjedoše priznati idolopoklonstva kojima su podlegli, niti pristati da budu osvojena od Onog koji daje vode od koje se ne žeđa više, koja struji u život vječni.

Poziv “Daj mi piti” upućen je i nama…No, da bi se na njega odgovorilo Isus mora moći proći kroz Samariju, mora moći proći kroz naša srca, razotkrivajući sve one „muževe“ odnosno lažne bogove kojima se klanjamo, zapostavljajući pravu Istinu kojoj se u Duhu klanjaju istinski klanjatelji. Na crveni papir ispisivali smo u osobnom razmatranju sve ono što predstavlja lažne bogove u našim srcima.

Nakon ručka u drugoj katehezi kojom nas je dalje u razmatranje poveo br.Dražen Marija, bili smo pozvani razmišljati: Vidim li Isusa u potrebi? Vidim li svoju potrebu? Znam li ja tko je Onaj s kojim govorim?

Okupljeni zatim u kapeli, kao čin odreknuća od grijeha i pripremu za Svetu ispovijed, jedan po jedan prilazili smo drvu križa i čavlima u njega zabijali crvene papire s ispisanim grijesima i padovima. Zvuk pribijanja čavala duboko se urezao u naše biće i odjekivao u svim kasnijim razmišljanjima, posebice u tišini kapele u kojoj su zrake sunca, što su se probijale, svjedočile o neumornoj želji Gospodnjoj da uđe u svaki dio našeg bića i ispuni ga Sobom, unatoč tome što će možda ponovo biti raspet.

Na takvoj Milosrdnoj i beskrajnoj Ljubavi Božjoj dobili smo priliku zahvaliti u najsvečanijem dijelu dana – svetoj Euharistiji.

Nakon završetka Mise okupiljeni smo izmjenili  dragocijena iskustva dubina koje je upoznalo naše biće, te je time nakratko prekinuta šutnja, koja će trajati sve do idućeg jutra.

Na kraju dana slijedilo je klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, susret oči u oči s Onim koji je radi nas pristao biti umoran, kako bismo se mi odmorili; pristao biti siromašan, kako bismo se u Njime obogatili; pristao biti žedan, kako bi nama utažio žeđ; pristao biti gladan, kako bismo se mi Njime hranili. Nikakav drugi odgovor naše bijede na takvu naklonost prema njoj ne bi bio “valjan” doli onaj koji smo bili pozvani učiniti – prostrti se pred Gospodinom, na drvo križa i tamo sve predati u ruke Onog koji nas vjerno traži.

Idućeg jutra uputili smo se prema svetištu Majke Božje Goričke, gdje smo slavili svetu Misu i bili upoznati, prema svjedočanstvu tamošnjeg župnika, da se nalazimo na mjestu na kojem su se dogodila mnoga čudesna ozdravljenja i obraćenja.

Potom smo pošli putem Križa. Svatko od nas predmolio je jednu postaju i nosio križ na ramenima dok su ostali za nj usrdno molili, što nas je još više utvrdilo u zajedništvu i otkrilo ljepotu sebedarne ljubavi.

Nakon okrijepe, pošli smo prema Jurandvoru i crkvici sv.Lucije, gdje je pronađena Bašćanska ploča, najvrijedniji spomenik starohrvatske pismenosti.

Uživajući u veličanstima Božjeg stvaranja u Jurandvoru, te kasnijom šetnjom gradom Krkom, koja su bile praćene eksplozijom radosti zbog svega što je do tad bilo primljeno u oazama Božjim, završili smo naš hod pustinjom.

Neka je, uistinu, hvaljen i slavljen dovijeka Onaj koji nam u govoru nježne tišine daje vidjeti ono pred čim tako često zatvaramo oči.

Što, dakle, Gospodine ište srce naše, nakon svega? Da progledamo! Da ne žeđamo više!

Eva Š.

Fotogaleriju možete pogledati ovdje.