GOSPODINE, OBNOVI MI SRCE
Bila je to tema godišnje duhovne obnove mladih Karmela BSI Hrvatski Leskovac koja se održala 14. 11. 2015. na Poredju kod naših sestara Karmelićanki BSI. Dugo smo iščekivali duhovnu obnovu i zato je od samog početka sve bilo tako veselo.
Započnimo od samog početka. Skupili smo se u 8 sati ujutro na parkiralištu našeg samostana u Hrvatskom Leskovcu. Svi autoprijevoznici su bili na broju, naša je Ivana G. imala posebnu jutarnju misiju – otići u Remete po p. Viktora Grbešu karmelićanina – i čim su oni stigli, krenuli smo put Zagorja. No, prva postaja bila je pekarna Dora jer mnogi nisu doručkovali pa smo odlučili stati i kupiti doručak. Nebi to bilo ništa neobično da nismo bili poput svatovske kolone (6 automobila) koji su toga jutra stojeći kratko na cesti napravili mali nered. Naravno, nitko se nije ljutio jer su dečki iz tehničke grupe odmah izašli van iz auta i te 2 minute regulirali promet poznatim leskovčanima koji su se pitali kamo ta mladost tako rano ide. Nakon što smo u Dori pokupovali sve puterštangice, perece i slance za nas 27, krenuli smo naprijed do svog odredišta. Dan je bio prekrasan, sunčan i mnogi od nas su po prvi puta išli na Poredje (neki čak i prvi puta u Zagorje).
Stigli smo oko 9. 15 i dočekale su nas ljubazne sestre i topla kava. Nakon doručka smo započeli – i to u kapeli s jednom posebnom molitvom. S. Marija Dijana nam je dala zadatak da svatko od nas pronađe jedan kamen i da s njim dođe u kapelu. Ispočetka nismo imali pojma što će nam to, ali simbolika je bila jaka. Ispod Svetohraništa nalazilo se veliko srce i na njemu upaljena svijeća koja je simbolizirala Krista. Na kraju razmatranja i molitve imali smo zadatak ostaviti kamen u srcu i uzeti svijećicu koju smo zapalili na velikoj svijeći. U tom kamenu predali smo Isusu svoje grijehe, rane, slabosti, oholost… birajući i moleći da On upali Svoje svijetlo u našim srcima. I tako smo počeli, s molitvom da obnovi naše srce. Jer samo On to može.
Iz kapele smo se potom preselili u tzv. Dvorac, tj. Kuću za duhovne obnove i susrete gdje smo nastavili sa predavanjem p. Viktora. Zapravo započeli smo upoznavanjem, ali ne onim površinskim, već dubljim. Saznali smo puno jedni o drugima, o našim imenima i zašto ih nosimo. Zatim je p. Viktor nastavio uvodeći nas u temu Milosrđe. Progovorio je o Bogu kao milosrdnom Ocu, o milosrđu koje dolazi iz srca i nastavio sa tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa koja su bila temelj za radionicu koja se održala u dopodnevnim satima.
U 13 sati smo ručali. Svjež zagorski zrak i dobar dopodnevni rad učinili su nas stvarno gladnima. Okrepljeni odličnim ručkom nismo gubili vrijeme nego smo krenuli u šetnju koja je imala i jedan evangelizacijski karakter. Odlučili smo na putu do župne crkve sv. Petra i Pavla moliti krunicu. Molili smo za sestre, za župu i župljane, za stare i nemoćne te za mnoge naše nakane. Predivna priroda, tišina prekinuta pokojim iznenađenim psom koji je nakratko lajao i pokoji znatiželjnik koji je izašao na vrata jer smo bili neobična skupina… koja još k tome moli.
Izmolili smo putem od samostana do župne crkve cijelu krunicu, a u Crkvi i onu 6. desetku za umiruće i duše u čistilištu. Sviđa nam se taj karmelski običaj, a i nije nam bilo teško dati još ono malo više.
Nakon tog duhovnog dijela uslijedila je zajednička fotka i povratak kući jer nas je čekao p. Viktor i popodnevni duhovni dio iiii… posjet Staračkom domu. Vrativši se sa šetnje, popivši popodnevnu kavicu nastavili smo sa izvješćem iz radionica. Bila je to stvarno duboka podjela u kojoj su svi došli do izražaja.
U 16. 15 smo krenuli u Starački dom. To je bio susret za pamćenje. Čekale su nas bakice radosnog osmjeha. Pa čak i ona najstarija u krevetu toliko se radovala, šalila i pjevala s nama. Nismo izveli nikakav spektakl. Jednostavno smo bili malo zajedno, otpjevali smo par pjesama i poslušali njihove životne priče. Pitale su nas bake kad ćemo doći opet…i odlučili smo da stvarno budemo. U biti ovaj jedan dan na Poredju je stvarno premalo.
U 17h smo krenuli u kapelu. Imali smo klanjanje sve do 17. 40 i mnogi od nas su pristupili Sakramentu pomirenja. Zatim smo izmolili Večernju molitvu sa sestrama i u 18h je bila Sv. Misa.
Dan je projurio, a mi smo bili odmorni i željni još sadržaja pa je p. Viktor održao i još jednu „after radionicu“ o važnosti Samospoznaje za duhovni život. Tu je istaknuo prvenstveno kako trebamo biti svjesni svog karaktera. Tako bolje možemo razumjeti sebe, ali i druge. Nije svejedno da li je netko sangvinik, kolerik, flegmatik ili melankolik. Nakon malog testa točno smo se grupirali u skupine različitih karaktera i p. Viktor nam je objasnio sve pozitivne i negativne karakteristike dotičnih osobnosti te njihovih međusobnih odnosa, ali nije ostao samo na tome – dotaknuo je i duhovni život. Dobro smo se nasmijali prepoznajući se u brojnim tvrdnjama, ali više od svega zaista je pomoglo da si osvjestimo puno toga o nama samima i našim odnosima.
Završili smo tako brzo sa večerom koja nas je čekala spremna (a mi nikako završiti). Bilo je već kasno, a dug put povratka i mrak bili su pred nama. Stog smo brzo pojeli, zahvalili sestrama i p. Viktoru i kolona je krenula put Zagreba.
Gospodin nas je sve dotaknuo… obnovio naša srca. Mi to znamo jer jedva čekamo opet. Iako je svatko imao neku obvezu – učenje za ispite, pripreme za faks, trebao je raditi pa su se mijenjale smjene… ipak nema ljepšeg od ovog povlačenja i boravka s Njim dugo… prijateljski… nasamo… ali i zajedno sa prijateljima koji rastu pod Njegovim okom u karmelskom vrtu.
Hvala svima koji su nam omogućili ovo iskustvo prvenstveno sestrama Karmelićankama iz Hrvatskog Leskovca i s Poredja. Hvala dragom p. Viktoru što je prihvatio poziv i bio s nama. Bog vas blagoslovio.
Vaši mladi Karmela BSI Hrvatski Leskovac